Ideja slobode je prvi od tri principa na kojima su zasnovane osnovne vrednosti Francuske revolucije. Institucionalizovanje ideje slobode kao najviše društvene garancije svakom građaninu, predstavlja kamen temeljac političkih i pravnih poredaka država u nastajanju. Istovremeno, od samog početka, zakonodavci su se suočavali sa izazovima koji se odnose na ustanovljavanje pojma granice pojedinačne slobode. To se posebno odnosilo na odnos (korelaciju) individualne slobode pojedinca i pojam i funkcionisanja kolektivne volje u vezi sa tim.
U periodu pred Revoluciju u filozofskim krugovima razvio se niz dihotomija koje su upućivale na antagonizam u shvatanju slobode. U jednom konceptu, pojam i shvatanje slobode odgovara slici antičke slobode – slobode čoveka kao „zoon politikona”, koja svoju prirodu ostvaruje samo kroz javno delovanje. U drugom konceptu, sloboda je potpuno individualizovana, shvaćena kao nezavisnost pojedinca. Shvatanje koje odgovara antičkoj slici, slobodu izjednačava sa neposrednim odlučivanjem u javnom životu. U tom smislu Ruso slobodu predstavlja kao neposredno učešće u opštoj volji. Po ovom konceptu, sloboda predstavlja kolektivno dobro, kojem u potpunosti treba žrtvovati individualnu nezavisnost.
U prvim danima Revolucije, Ustavotvorna skupština nedvosmisleno se odlučila za individualnu nezavisnost. Ustavotvorci su zauzeli stav da politička sloboda treba da bude podređena individualnoj nezavisnosti. Član 2. Deklaracije o pravima čoveka i građanina proglašava da je cilj političkog udruživanja očuvanje prirodnih i nezastarivih prava čoveka. Inače, ovakav stav se logično nastavlja na član 1. Deklaracije u kojem je objavljeno da se ljudi rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima. Jasno je da se suština ideje slobode poklapa sa filozofskim konceptom škole prirodnog prava i Voltera. Sloboda o kojoj ustavotvorci govore je jedinstven, univerzalan princip, koji se uvek pretpostavlja i ne zahteva nikakvu posebnu formulaciju. Bez obzira na stav da se čovek rađa slobodan u svojim pravima, ustavotvorcima je bilo jasno da život u društvenoj zajednici nužno podrazumeva ograničenje apsolutne slobode individualnih prava pojedinca, u korist zajednice u kojoj živi. U tom smislu, Mona Ozuf (Mona Ozouf) u Kritičkom rečniku Francuske revolucije ističe kako „treba primetiti da se isticanju slobode kao nezavisnosti, koja prethodi svakom zakonu, pribegava pre svega s obzirom na omraženu prošlost Starog režima, te kao garantiji protiv sklonosti despotizmu one monarhije koju je valjalo očuvati. U odnosu, pak, na sadašnjost Revolucije, stvari se donekle menjaju. Prirodna prava i dalje se smatraju nezastarivim. Sa druge strane, ta prava moraju da zaćute pred kolektivnim potrebama. ’Zakoni o jednakosti i slobodi’, kaže Mirabo 28. juna 1790, ’zabranjuju bilo kakav ekskluzivni režim, osim u slučaju da kakav krupni javni interes ne zahteva suprotno’”.
Ustavotvorci su, još u tim pionirskim danima rađanja moderne demokratije, odlično uočili razliku između „prava čoveka” i „prava čoveka u građanskom stanju”, odnosno razliku koja postoji između prava čoveka i prava građanina. Naša prava kao ljudskih bića izvorna su i neotuđiva. Međutim, stupanjem u društvenu zajednicu, čovek se dobrovoljno odriče apsolutne slobode svojih individualnih prava, u onoj minimalnoj meri u kojoj je potrebno kako bi društvo, kao zajednica istih takvih ljudi sa sopstvenim pojedinačnim slobodama, moglo da funkcioniše u svakodnevnoj praksi. Budući da nije reč o čoveku u prirodnom stanju, već o pojedincu u njegovim društvenim vezama, nije dovoljno govoriti samo o pravu na slobodu, već je takođe potrebno i shvatiti da pomenutim slobodama korespondiraju odgovarajuće dužnosti. Pod dužnošću se, pre svega, podrazumeva uzdržavanje od korišćenja apsolutne slobode u onoj meri u kojoj bi takvo ponašanje dovelo u pitanje istu takvu slobodu drugog čoveka. Konačno, članom 4. Deklaracije utvrđeno je da se„ sloboda sastoji u moći da se čini sve ono što ne škodi drugome; stoga upražnjavanje prirodnih prava svakog čoveka nailazi samo na one granice koje ostalim članovima društva obezbeđuju uživanje tih istih prava. Te granice može da odredi samo zakon”.
Što se tiče same Francuske revolucije i turbulentnog vremena u kojem se odvijala, pravilo izuzetka po kojem pojedinačni interesi „zaćute” kada to zahteva opšti interes društva, već tada je došlo u iskušenje da bude zloupotrebljeno. Geslo po kojem „nema slobode za neprijatelje slobode” omogućilo je brutalno razračunavanje sa političkim protivnicima, pogotovu za vreme Jakobinske diktature, poznate i kao vreme „Terora”, kada se ukidaju ljudska prava u ime državnog razloga. Međutim, jakobinci se ne odriču pozivanja na individualističke principe, već definišu legitimnu vlast kao pojedinačnu volju slobodno udruženih pojedinaca, pri čemu se uobličava opšta volja. Kako bi, u skladu sa novim – montanjarskim Ustavom, i dalje ostali na pozicijama garancije očuvanja prirodnih prava, a istovremeno dali i legitimitet odskora skovanom jedinstvu neprijatelja Revolucije, „oni grade fikciju nedeljivog naroda i njegovog apsolutnog jedinstva sa vlašću. Bilo je to mitsko jedinstvo, izrođeni plod rusoizma, životvoran za jakobinski režim, smrtonosan za slobodu shvaćenu kao nezavisnost. (…) U omamljujućem muku Terora, Termidor odjekuje kao prasak slobode: pad ’tiranina’ pozdravljen je kao trijumf slobode. (…) Nova epizoda Revolucije, oslobađa se protivprirodnog napora da se ostvari jednstvo političkog tela, odbacuje iscrpljujući i herojski način života i sa olakšanjem se vraća slobodi, čija moć počiva na individualnoj nezavisnosti, a sigurnost osoba i dobara predstavljaju vrhovnu vlast” (Fire, Ozuf; “Kritički rečnik Francuske revolucije”).
U vremenu koje će uslediti, posle stvaranja država sa modernim pravno-političkim uređenjem, pojam slobode čoveka i pojam slobode čoveka u građanskom stanju (čoveka kao građanina) i njihov međusobni odnos, kretaće se u odgovarajućim rasponima u kontekstu stavljanja akcenta na jedan ili drugi čovekov status. Ovo akcentovanje se odvijalo kao posledica različitih društvenih i političkih okolnosti. Teoretski, mogli bismo pojednostaviti prethodnu konstataciju odrednicom – više ka Volteru ili više ka Rusou. U praksi se ova dihotomija svodi na određivanje “stepena mere” i dogovora oko toga šta bi zapravo bila ona “minimalna mera” koja označava stepen individualne slobode koje je čovek, kao pripadnik društva odnosno zajednice istih takvih ljudi, bio dužan da se odrekne da bi društvo funkcionisalo. Iako možda u teoriji razumljiva i logična, ta “minimalna mera” je u praksi do danas ostala često predmet ideoloških sporenja i politikantskih zloupotreba.