Iako je ideje slobode, jednakosti i bratstva (solidarnosti) u društveno-politički i pravni sistem prvi put uvela Francuska građanska revolucija 1789. godine, sama ideja je starija i može se na izvestan način pratiti počev od antičkog vremena. Ideje dostojanstva, slobode, jednakosti i pravde javljaju se još u antičkoj filozofiji, a prisutne su i u većini svetskih kultura i religija. Pojam odgovarajućih prava, na način kako ih danas shvatamo, postupno su sa područja filozofije i religije preneta na područje pravnih normi i politike.
Filozofski koncept koji je najznačajnije uticao na formiranje navedenih ideja je škola prirodnog prava. U periodu prosvetiteljstva, filozofska misao prirodnog prava dobija politički značaj. Filozofija prosvetiteljstva imala je direktan uticaj na oblikovanje ideja koje će, počev od Francuske revolucije, iz korena promeniti do tada poznato funkcionisanje društveno-političkih sistema u Evropi.
Tomas Hobs i Džon Lok
Engleski filozof Tomas Hobs (Thomas Hobbes, 1588–1679) u svom delu Levijatan (Leviathan) izlaže teoriju društvenog ugovora, koji ljudi sklapaju kako bi iz „prirodnog stanja” (rat svih protiv sviju) prešli u stanje civilizovanog društva prenoseći svoju vlast na pojedinca, odnosno državu. Država je, dakle, rezultat društvenog ugovora kao sredstva za osiguranje mira, vladavine prava, razuma i zakona.
Za razliku od Hobsa koji smatra da su prava suverena (vladara), apsolutna i nedeljiva, Džon Lok (John Locke, 1632–1704) kritikuje apsolutnu monarhiju. On smatra da u apsolutnoj monarhiji nema vlasti koja bi štitila građane od samovolje vladara, pa uvodi koncept deobe vlasti na zakonodavnu i izvršnu, te smatra da je narod jedini nosilac državnog suvereniteta. Zakonodavna vlast zasniva se na zakonima koji treba da služe narodu i da budu jednaki za sve. U slučaju da nosilac zakonodavne vlasti zloupotrebi svoju vlast, narod mu je može oduzeti, pa čak i silom.
Monteskje i princip podele vlasti
Još jedan politički mislilac izvršio je značajan uticaj na ideje Francuske revolucije, ali i na tvorce američke Deklaracije o nezavisnosti. Bio je to Šarl-Luj de Sekonda Monteskje (Charles-Louis de Sekondat Montesquieu, 1689–1755), francuski filozof prosvetiteljstva i tvorac teorije o podeli vlasti, koju izlaže u svom delu O duhu zakona. Suprotno današnjem pojednostavljenom shvatanju da je Monteskje izneo ideju tripartitne podele vlasti na način na koji je to učinjeno tokom Revolucije, a koja u praksi postoji i u današnjim demokratijama, Monteskje je više bio pod uticajem Loka i engleskog modela ograničavanja apsolutne vlasti jednog organa (odnosno monarha). Monteskje ne govori o podeli vlasti tako što će svaka vlast (izvršna, zakonodavna i sudska) podrazumevati postojanje posebnog organa sa specijalizovanim funkcijama, već govori o podeli zakonodavne i izvršne vlasti između kralja i parlamenta, i njihovoj međusobnoj kontroli. Monteskije ne pominje sudsku vlast, kao posebnu vlast, već smatra da bi deo ovih nadležnosti trebalo da vrši parlament. Međutim, njemu pripada suštinska zasluga u utemeljenju političke ideje podele vlasti u cilju eliminisanja samovolje u slučaju koncentracije vlasti u jednom organu, koja predstavlja originalnu inspiraciju za ustanovljenje tripartitne podele vlasti u francuskom Ustavu iz 1793, koja i danas predstavlja temelj modernih ustava i društvenih sistema građanskih demokratija.
Ruso i Volter – “intelektualni očevi” Francuske revolucije
Slično kao ranije Hobs i Lok, i Žan-Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau, 1712–1778), u svojim razmatranjima o društvenom uređenju i suverenitetu odgovor pronalazi u teorijama prirodnog stanja i društvenog ugovora. Međutim, suprotno Hobsu, Ruso smatra da su ljudi po prirodi dobri, „slobodni, jednaki i ravnopravni”, a ono što ih kvari su civilizacija i kultura. Društveni ugovor (ujedno i naslov njegovog najznačajnijeg dela) bi, prema Rusou, trebalo da osigura prava koja su pojedinci imali u prirodnom stanju, tako da volja svakog pojedinca bude sadržana u opštoj volji. On kao najbolji oblik vladavine ističe demokratiju. Ruso je jedan od direktnih filozofskih inspiratora ideja Francuske revolucije, a najznačajniji uticaj izvršio je u pretvaranju filozofske ideje „jednakosti” u politički princip ustanovljavanja socijalne funkcije države, mada je sam Ruso ostvarivanje socijalnog balansa shvatao kroz realizaciju vrline „dobra i milosrđa onih koji imaju ka onima koji nemaju”. Rusoov značaj je suštinski i u pogledu stvaranja idejnog temelja narodnog suvereniteta kao osnovnog nosioca vlasti.
Fransoa-Mari Arue Volter (Francois-Marie Arouet Voltaire, 1694–1778), predstavnik prosvetiteljstva, filozof, književnik i istoričar, takođe je dao suštinski doprinos vrednostima i idejama Francuske revolucije. Bio je jedan od najistaknutijih boraca za građanska prava i slobode, zagovarao je versku toleranciju, kao i princip odvojenosti crkve od države. Žestoko je kritikovao aristokratiju i aristokratski režim. Volter i Ruso smatraju se intelektualnim očevima Francuske revolucije. Volter je direktni inspirator političke realizacije ideje slobode, kroz liberalistički koncept individualne slobode pojedinca, a Ruso ideje jednakosti, koja je u praksi označavala začetak uvođenja socijalne funkcije države, pri čemu će se ovaj princip tek razvijati u vremenu koje će nastupiti.
Princip “prirodnog prava” – ius naturale
Ideje prosvetiteljstva suštinski su zasnovane na ideji prirodnog prava (ius naturale), koja u pravnoj filozofiji predstavlja nad-državno, nad-pozitivno pravo, koje ne počiva na pravu određenom od strane ljudi, niti na ljudskim pravnim formama. Tom pravu državno pravo ne može protivrečiti ni pod kakvim okolnostima. Ideja o ljudskim pravima vezuje se za samu prirodu ljudskog bića, koje se shvata kao slobodno rođeno. U tom smislu se kaže da se pojedinac rađa sa svojim pravima i slobodama. Nema čoveka koji nije slobodan. Svi ljudi imaju jednaka prava i slobode i svi su dužni da poštuju prava svakog pojedinca. Upisivanje ljudskih prava u ustav ili zakon nema konstitutivnu, već deklaratornu ulogu jer se time samo potvrđuje ono što postoji i bez formalnog priznanja.
Deklaracija o nezavisnosti SAD-a i Tomas Džeferson
Nesumnjiv uticaj na francusku Deklaraciju o pravima čoveka i građanina iz 1789. godine, imala je nešto ranije doneta Deklaracija o nezavisnosti SAD-a. Obe deklaracije su nastale u istom istorijskom periodu i pod uticajem iste filozofske misli, a ljudi koji su učestvovali u izradama ovih dokumenata su bili savremenici. Autor američke Deklaracije o nezavisnosti Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) boravio je u Parizu u periodu kada je nastajala francuska Deklaracija, tako da je tim povodom sarađivao sa određenim francuskim parlamentarcima. Međutim, bez obzira na to što su oba dokumenta kao osnovne principe društvenog uređenja proklamovala slobodu, jednakost i suverenost građana, razlikuju se istorijske okolnosti pod kojima su deklaracije nastale, pa je ta činjenica opredelila i razliku u akcentovanju pojedinih principa i njihovog političkog oblikovanja.
U periodu stvaranja SAD-a, između građana nije bilo dubljih i stalnijih protivrečnih interesa. Moglo bi se reći da su uglavnom svi građani bili slobodni posednici jednakih šansi, zbog čega je akcenat njihovog interesa pre svega počivao na očuvanju i garanciji postojeće slobode, pri čemu je glavna potencijalna pretnja individualnoj slobodi prepoznata u državnom intervencionizmu. U tom smislu, temelj američke demokratije i slobode zasnovan je na principima očuvanja individualnih sloboda i strogog ograničavanja nadležnosti i uticaja države u odnosu na slobodu pojedinca. Princip jednakosti se podrazumevao, jer nije ni bio uzurpiran. Za razliku od „američkog slučaja”, u feudalnoj, nasledno-staleškim podelama opterećenoj Evropi, revolucionarna ideja Francuske revolucije izražena je pre svega kroz uvođenje principa jednakosti u društveni sistem.
Ipak, kada navodim “američki slučaj” u kontekstu uticaja na evropsku institucionalizaciju ideja slobode i jedankosti, moram da se osvrnem na najveći američki izazov tog vremena koji se odnosi na primenu proklamovanih vrednosti Deklaracije o nezavisnoti u praksi, na domaćem terenu. Jasno je da se ovo odnosi na sadržaj Deklaracije, sa jedne i legalizovani status ropstva, sa druge strane. “Novi svet” izvorno nastao na principu slobode pojedinca od nametnutog autoriteta države kao i jednakosti svih ljudi po osnovu rođenja, suočio se sa psihološkim i političko-pravnim paradoksom. Suštinsko i doslovno poštovanje proklamovanih bazičnih principa na kome je nastalo novo društvo bilo je u koliziji sa ekonomskim benefitima koje je donosila legalizacija ropstva, odnosno ekploatatorskog rada. Društveno politička turbulencija, čiju strukturu je činilo i pitanje legalnosti ropstva, dovela je i do Građanskog rata. Linkolnovom Proklamacijom o emancipaciji iz1863. godine učinjen je prvi korak ka ukidanju ropstva. Konačna i suštinska abolicija od ropstva ustanovljena je 13. Amandmanom koji je ratifikovan krajem 1865. godine. Prvi odeljak Amadmana propisuje da ni ropstvo niti bilo kakav prisilni rad, osim tokom izdržavanja kazne osuđenika osuđenih za počinjeno krivično delo, neće postojati na teritoriji Sjedinjenih država niti na bilo kojoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom. Time je u pravnom smislu ropstvo konačno ukinuto. Pravno i politički, “Novi svet” postaje u punom smislu zemlja slobodnih pojedinaca, jednakih pred zakonom. Međutim, kao i u svim ostalim ključnim društvenim zaokretima, od propisanog do društveno prihvaćenog i do kraja primenjenog, prošao je još čitav jedan vek. Ali to je već neka druga priča.