Neposredni uticaj Francuske revolucije i njenih revolucionarnih ustava izvršen je u državama koje su i same izvele građanske revolucije i formirale moderne nacionalne države. Ustavi ovih država bili su zasnovani na narodnoj suverenosti, jednakosti građana pred zakonom, zaštiti osnovnih sloboda i prava i podeli državne vlasti kao instrumenta njenog ograničavanja. U Austriji, Turskoj i Rusiji, postojao je snažan otpor ukidanju apsolutističkih monarhija i uvođenju ustava. Međutim, i u ovim zemljama su postojali društveni krugovi koji su se, nadahnuti revolucionarnim idejama, borili protiv postojećeg režima i konačno uticali na rušenje feudalnog poretka i ublažavanje apsolutizma.
Tokom XIX veka, u Pruskoj je postojao jedan od najjačih otpora realizaciji političkih principa Revolucije. Ovo se odnosi na period Napoleonovih osvajanja nemačkih teritorija. Narod je želeo društvo zasnovano na prosvetiteljskim principima, ali ne i francusku, okupacionu vlast na svojoj teritoriji. Umesto koncepta liberalnog nacionalizma, koji je bio temelj novih evropskih nacionalnih država, zvanična Pruska razvija nacionalističku ideologiju koja akcenat stavlja na jedinstvo u mitskom kolektivitetu, kojem je svaki njen pripadnik podređen.
Ideje folksgajsta i Hegelova istoricistička teorija nacije
Dakle tokom XIX veka javljaju se filozofske i političke tendencije koje negiraju duh prosvetiteljstva i misao o naciji stvorenoj na osnovu slobodno udruženih pojedinaca jednakih pred zakonom. Kolektivistička filozofska misao u poimanju nacije, ideja folksgajsta (Volksgeist), postaje posebno aktuelna na teritorijama koje čine Nemačku nakon Napoleonovih osvajanja. Razvoj ideje folksgajsta na teritorijama današnje Nemačke, objašnjava Alen Finkelkrot, francuski filozof, u svom delu “Poraz mišljenja”: „Razmrvljena u mnoštvo kneževina, Nemačka pronalazi smisao svoga jedinstva suočena sa osvajačkom Francuskom. Slavljenjem kolektivnog identiteta, kompenzuje vojnički poraz i sramotnu potčinjenost koju je on doneo. (…) Univerzalne vrednosti na koje Francuska poziva ne bi li opravdala svoju hegemoniju, bivaju bačene u ime nemačke specifičnosti, a pesnicima i pravnicima pada u delo misija da pruže dokaze o tom pradedovskom germanstvu”. Kolektivističke filozofske misli o naciji karakteriše stav da nacija nije stvorena na volji svojih članova, već pripadnost nacionalnom identitetu upravlja njihovom voljom. Dakle nacija je starija od čoveka i on je dužan da joj se potčini. „Budući da je čovek delo svoje nacije, proizvod svoga okruženja, a ne obratno – kao što su verovali filozofi prosvetiteljstva i njihovi republikanski učenici – reč čovečanstvo se mora menjati u množini: čovečanstvo nije ništa drugo doli zbir partikularizama koji naseljavaju zemlju.”
Navedenim stavovima u potpunosti se uništavala ideja o slobodnom i dostojanstvenom pojedincu, a filozofi „narodnog duha” otvoreno su tvrdili da je pojedinac nepostojeći bez kolektiviteta kojem, s obzirom na rođenje, nepovratno pripada, te je njegova individualnost nebitna u odnosu na kolektiv. U tom smislu dužnost je pojedinca da, po potrebi, na svaki način stavi sebe na raspolaganje kolektivu (naciji, državi).
Tokom XIX veka istoriju nemačke države karakteriše turbulentni period, za koji su karakteristični ratovi sa Francuskom, sklapanje i raskidanje saveza, gubljenje i vraćanje teritorija. Paralelno sa ovim istorijskim događajima, jača filozofija nemačkog nacionalnog romantizma, koja ima uporište i u Hegelovoj filozofiji (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, 1770–1831). U svom čuvenom delu “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”, Karl Poper (Karl Raimund Popper) kaže: „Uprkos svojim inherentnim reakcionarima i iracionalnim tendencijama, moderni nacionalizam je, dovoljno čudno, u svojoj kratkoj istoriji pre Hegela, bio revolucionarna i liberalna vera. Pomoću nečega što je moglo biti istorijski slučaj – invazije prve nacionalne armije, francuske armije pod Napoleonom (Napoleon Bonaparte), na nemačke zemlje i reakcije uzrokovane ovim događajem – on se probio u tabor slobode. Nije nezanimljivo skicirati istoriju ovog razvoja i načina na koji je Hegel vratio nacionalizam natrag u totalitarni tabor, gde je i pripadao od vremena kada je Platon prvi tvrdio da su Grci u odnosu na varvare kao gospodari u odnosu na robove. Platon je, setićemo se, nažalost, formulisao svoj osnovni politički problem pitajući: Ko bi trebalo da vlada? Čija volja bi trebalo da bude zakon? Pre Rusoa, uobičajen odgovor na ovo pitanje bio je: Princ. Ruso je dao nov i najrevolucionarniji odgovor. Ne princ, tvrdio je on, nego bi narod trebalo vladati; ne volja jednog čoveka, nego volja svih. Na ovaj način, on je pronašao volju naroda, kolektivnu ili ’opštu volju’, kako ju je on zvao; narod je, jednom obdaren voljom, trebao biti uzdignut u nadličnost; ’u odnosu na ono što mu je spoljašnje’ (tj. u odnosu na druge narode), kaže Ruso, ’on postaje jedno jedino biće, jedna individua’. Bilo je dosta romantičnog kolektivizma u ovom pronalasku, ali ne i tendencija u pravcu nacionalizma. Međutim, Rusoove teorije jasno su sadržavale klicu nacionalizma, čija je najvažnija doktrina bila da različite nacije moraju biti shvaćene kao ličnosti. Veliki praktičan korak u pravcu nacionalizma načinjen je kada je francuska revolucija uvela narodnu armiju, zasnovanu na nacionalnom regrutovanju.”
Hegel je uveo istorijsku teoriju u razumevanje pojma nacije. Nacija je, prema Hegelu, ujedinjena duhom koji deluje u istoriji. Ona je ujedinjena zajedničkim neprijateljem i drugarstvom skovanim u ratovima u kojima se borila. Opravdavao je apsolutizam tvrdnjom da državi ne treba ustav, jer monarhija, i to pruska monarhija njegovog vremena, predstavlja ideal slobode i civilizacijskog napretka. Karl Poper je, analizirajući filozofske misli koje su uslovile nastanak totalitarnog „zatvorenog” društva, upravo u Hegelovoj filozofiji video opasnog protivnika Ideja prosvetiteljstva i Francuske revolucije: „Borba za otvoreno društvo počela je opet s idejama iz 1789; feudalne monarhije uskoro su iskusile ozbiljnost ove opasnosti. Kada je 1815. Reakcionarna partija opet počela zadobijati svoju moć u Prusiji, ideologija joj je postala sudbinska potreba. Hegel je određen za ispunjenje ovog zahteva i to je uradio oživevši ideje prvih velikih neprijatelja otvorenog društva, Heraklita, Platona i Aristotela. Baš kao što je francuska revolucija ponovo otkrila večite ideje Velike Generacije i hrišćanstva, slobodu, jednakost i bratstvo svih ljudi, tako je Hegel ponovo otkrio platonske ideje koje leže iza večitog revolta protiv slobode i razbora. Hegelizam je renesansa tribalizma.” Napomenula bih da je Poper u pomenutu “Veliku generaciju” svrstavao antičke filozofe i pisce koji su svoje promišljanje zasnivali na anti-dogmatizmu, racionalizmu i generalno bili preteča stavovima koje danas zovemo liberalnim vrednostima. Primarno tu je pripadao Sokrat, zatim Euripid, sofisti, ali tu se spisak ne iscrpljuje.
Budući da je Hegel bio savremenik Fridriha Vilhelma III, Karl Poper smatra da su delovi njegove filozofije bili motivisani dnevnopolitički, u cilju stvaranja teorijskog opravdanja za očuvanje monarhije i apsolutne vlasti, odnosno pruskog apsolutizma Fridriha Vilhelma. „U vreme kada je Fihte postao apostol nacionalizma, instinktivni i revolucionarni nacionalizam rastao je u Nemačkoj kao reakcija na napoleonsku invaziju. (On je bio jedna od tipičnih plemenskih reakcija protiv širenja nadnacionalne imperije.) Narod je zahtevao demokratske reforme u smislu Rusoa i francuske revolucije ali bez francuskih osvajača. On se okrenuo protiv svojih vlastitih prinčeva i, istovremeno, protiv kralja. Ovaj rani nacionalizam uskrsnuo je sa snagom nove religije, kao vrsta plašta u koji je bila zaodenuta ljudska želja za slobodom i jednakošću. (…) …opasnosti za vladajuću klasu, a osobito za pruskog kralja… (…) Fridrih Vilhelm je, najprije, otpustio svoje nacionalističke savetnike, a onda na njihovo mesto doveo Hegela. (…) Ne sme se, dakle, poricati kad se kaže da je revolucija dobila svoju prvu pobudu od filozofije. Ovo je pokazatelj Hegelovog shvatanja njegovog neposrednog zadatka; zadati protivdarac; udarac, mada ne prvi, kojim filozofija može ojačati snage reakcije. (…) On je obuzdao nacionalizam ne otvoreno se stavljajući njemu nasuprot, nego njegovim transformisanjem u disciplinovan pruski autoritarizam. I tako se dogodilo da je on povratio moćno oružje u tabor zatvorenog društva, gde je ono u osnovi i pripadalo. (…) Vidimo da je Hegel znao da je njegov zadatak bio borba protiv liberalnih i čak imperijalističkih težnji nacionalizma. On je to učinio ubeđujući nacionaliste da su njihovi kolektivistički zahtjevi automatski ostvareni od strane svemoćne države i da sve što im je još potrebno jeste pomoći da moć države ojača. (…) Nacija je, prema Hegelu, ujedinjena duhom koji deluje u istoriji. Ona je ujedinjena zajedničkim neprijateljem i drugarstvom skovanim u ratovima u kojima se borila.”
Evropske države–nacije i implementacija novih političkih ideja
Formiranjem nacionalnih država u Evropi tokom XIX veka, dolazi do neposredne primene i razvoja onih osnovnih ideja Francuske revolucije koje se odnose na omogućavanje savremenog demokratskog političkog organizovanja društva, kao i funkcionisanja država na principima narodnog suvereniteta, političkog pluralizma i tripartitne podele vlasti. U ovom periodu najizrazitije se implementiraju i razvijaju politički principi Revolucije koji se odnose pre svega na opšte pravo glasa, pasivno i aktivno, kao i princip opšte jednakosti svih građana pred zakonom. Međutim, kada govorimo o primeni pomenutih prava tokom XIX veka u novoformiranim nacionalnim državama Evrope, opšta primena principa slobode i jednakosti građana pred zakonom mora biti shvaćena uslovno. Domet shvatanja jednakosti koji je dostignut Francuskom revolucijom, a zatim i u ostalim nacionalnim državama tokom XIX veka, pre svega je podrazumevao ukidanje staleža – prava zasnovanih rođenjem, odnosno naslednim privilegijama. Izvesno je da opseg primene ovih principa nije bio zaista sveobuhvatan pa je, isključivanjem žena iz javnog života, zapravo, brojčano gledano, isključio primenu principa jednakosti u odnosu na polovinu stanovništva. Žene takođe nisu imale, ili su imale ograničena prava u odnosu na nasleđivanje, obrazovanje i pravo na rad.